Re: Из личног угла - наше приче и сећања
Posted: Fri Feb 07, 2014 8:12 am
nyc wrote:LF, tebra, nema ovde baronija. Matori smo ti mi za te stvari. A i smislili bismo sigurno nešto zanimljivije i ludje da se bavimo "baronijama".
Ajde sad ti...
Čekamo čupri.
P.S.nyc wrote:Ahahahahahahahaha, Bišop je CAR! Koji baloni umesto tintara! RESPECT, tebra!
Nego, da ne ispadne kako sam učestvovao samo u junačkim pričama - kao, ja sam medju njih trista iljada, a oni ništa . Hajde da se ispovednem. Barem vodje (dugo "o"), pošto u crkvu ne zalazim (Dacho - tebi SAV i VIŠE OD TOGA RESPECT! Mislim da ne moram da objašnjavam zašto.)
Ugl., beše neka košarka i to kup utakmica. Ne sećam se, majkemi koje godine je to tačno bilo, ali igralo se u Pioniru, a ja sam - ko za baksuz - "zajmio" barjak od jednog ortaka iz susednog odeljenja gimnazije. Znali smo se svi u to vreme. Ja sam bio u III6 a on u III7. Imao je najveći barjak i ja ga zamolim, onako drugarski, da mi ga pozajmi, pošto on nije mogao da ide na tu utakmicu u Pioniru. Ehhhh.... tada su za nas igrali Moka, Kaponja, Laza, Vučinić, Sarjanović... a za njih... onaj pogubljenko Todor (kažem, "pogubljenko" pošto ga je Moka uredno izvrgavao podsmehu), ali i Kića i Praja koji su zaista bili mega-zvezde, da se ne lažemo.
Uglavnom, na našoj tribini, "moja" zastava je ubedljivo najveća. Iako su oni favoriti, mi verujemo u naše momke i - gle čuda - pobedjujemo ih! Ja na kraju vitlam li vitlam onim mega-barjakom.
Eh.... tu tek nastaje veselje. Moram da priznam da su oni tada bili ne samo organizovaniji nego i mnogo više napaljeni, drčni i podivljali! Već su na fusbalu krenuli da se organizuju u kojekakve bande i da nam priredjuju sačekuše, no na basketu je to bila novost. Izlazimo mi iz hale, i tu već kreće nekakva frka... neko je pustio buvu, "napolju su grobari!". U to vreme ja zaista nisam znao ni za kakve vodje (sa naše strane) niti da li ih imamo. Izlazimo mi u gužvi, kad kreće sve i svja da pada na nas - kamenje uglavnom, ali i cigle i sijalice (!), štapovi, ovo ono. Ja vičem, uzalud, DRŽIMO SE ZAJEDNO! DRŽIMO SE!
Ma, NIKO bre da posluša, niko da pokuša da nas organizuje. Strašno.
U tom izgubim kontakt sa ortakom koji je bio na utakmici zajedno sa mnom i još je vitlao mojom, manjom, zastavom, dok sam ja divljao sa onom drugom, većom, zastavom od mog školskog ortaka.
Ništa, hebga. Ja smotam barjak i krenem polako - sam samcit - preko onog blata do najbliže bus stanice. KAD - bem ti lebac - ODJEDNOM se oko mene stvori čitav čopor pacovskih faca. U prvi mah, nisam mogao da verujem. Štaj bre ovo? Samit ludaka? Koji ste pa vi? No, ubrzo se stvar "razjasnila".
Okružiše me, ko da su kolo zaigrali!
"DAJ ZASTAVU, PEDERU!"
Koju bre zastavu? Nemam je!
"DAJ BRE ZASTAVU, POLOMIĆEMO TE, PEDERU!"
Naravno, snimili su me kako usamljen (i tužan i jadan...) idem preko one blatnjave krompir poljane (seme joj se zatrlo ) i kao hijene su odmah namirisali krv i lak plen.
Šta sam mogo? Da branim čast?
E, paz da nisam!
Ko najgori i najbedniji izdajica sam im predao barjak. Oni su odmah otrčali negde opet prema Hali. Ja ostadoh ko ukopan i onda sam ih snimio kako pale moj barjak i još dva i urlaju, "GORI ZVEZDA, GORI ZVEZDA!" I tako šeset puta...!
Naravno da sam ih zamrzeo za ceo život (kao da nisam pre toga ... :kravica: ). Priznajem da sam noćima nakon tog "incidenta" odlazio na počinak maštajući o tome kako imam neko super ultra-mega-giga oružje, u vidu nevidljivog pancira, i kako onda ulazim medju tumbasovce i skidam im glave... jednu po jednu. A njihovi udarci se samo odbijaju od mog nevidljivog oklopa!
Mislim da je tu i nastao prevod starog američkog filma, "Moje pesme, moji snovi".
A sad nastavljam da P.S: Sutradan (ili posle 2, 3, hebem li ga koliko dana) sam popio žešće pljuvanje od ortaka čiji sam barjak priložio na spaljivanje... Malo olakšanje mi je bilo što sam isto tako mogao da se izderem na ortaka iz razreda koji je predao moj, manji, barjak na paljevinu grobarsku.
Gori Zvezda... Gori Zvezda!
Jes *** gori.
Е слично је било и код мене, ћале Вележовац и дан данас, комшија гробар, ујак који навија за Хајдук (тада) и два брата Звездаша плус ја. И сви урлају и навијају за нашу Звезду. Била су то много лепа времена.crazynorth75 wrote:Nisam bio na utakmici, ali i meni jedna od najupečatljivijih Zvezdinih utakmica ikada, tad je i počela ova ljubav. Stari doveo ortake u stan da se gleda, prvih pola sata totalno ludilo u stanu, 3-0, ja balo kadar nevera, malo u tv, malo u njih.
Како лепо памтим ову утакмицу. То је била моја прва утакмица на Маракани. И сеќам се да је цело претходно вече падао снег и била је питање дал да кренемо. Тад сам имао 14 година.бишоп wrote:На данашњи дан сада већ далеке 1987 године , једна од најлепших утакмица коју сам уживо гледао, полувреме из снова, минус од кога кости боле, и пакао на стадиону
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3mx0CIvlI38[/youtube]
и наравно песма која је певана тог дана " четвртога марта у среду тога дана, јебаћемо бутрагења, санчеза и валдана" и би тако