MCZ Intervju: Nenad Peruničić
Objavio Boris 26. jun 2013. u Vesti, Intervjui, Rukomet | 12 Komentara
Retki su oni koje ne možete opisati. On je jedan od njih. A kada bi pokušali, najbliže bi izgledalo ovako. Kada neko pomene Terminatora, svima je asocijacija Arnold Švarceneger i istoimeni čuveni blokbaster Džejmsa Kamerona, koji je kasnije prerastao u franšizu. Nama nije. Nama je Zvezdin Terminator. I verujte, i više je nego opravdao nadimak. Trener rukometnog kluba Crvena zvezda, najbolji rukometaš u istoriji Srbije i jedan od najboljih rukometaša u istoriji ovog sporta.
Za MCZ, za vas, Nenad Peruničić!
Ono što je prošao i preživeo Nenad Peruničić na čelu sa našim rukometnim klubom u proteklih godinu dana je za Ginisa. Ono što je uspeo da uradi Nenad Peruničić je prevazišlo Ginisa. I pored toga što je većina otpisala naš kolektiv i klub, pored toga što su želeli da ugase naš kolektiv ne žaleći sredstva. I pored toga što su bili svi protiv nas. Ali, kao i uvek pobedio je. I od klinaca kojima je uzor je napravio pobednike. U veoma opširnom intervjuu ćete moći da pročitate o deblokadi računa, završenoj sezoni, igračkoj karijeri, nadimku, klincima koje je načinio pobednicima, rukometu… o svemu pomalo.
U protekloj sezoni smo uspeli da obezbedimo opstanak. U uslovima u kojima smo uspeli da obezbedimo opstanak on je ravan tituli šampiona. Vaš komentar o nedavnoj završenoj sezoni.
„Nadljudskim naporima smo uspeli da obezbedimo opstanak i spasimo klub. Svi su nas prežalili i mislili da se klub gasi. Potrošili smo mnogo energije, snage i živaca, ali smo uspeli da spasimo klub. Sada idemo dalje, idemo do kraja.“
Deblokiran je račun. Koji je sledeći korak?
„ Da, račun je deblokiran. Sada radimo na dobijanju licence. Moramo da isplatimo sve koji su dobili tužbe i koji su tužili klub. To je nekih 70-80 odsto dugovanja prema svim igračima i na dobrom smo putu da to regulišemo. Ima puno igrača kojima se duguje, prioritet je bio deblokada računa i plaćanje računa za stanove i ostalo, ali, uz sponzore, sledeća stavka na koje će ići sredstva su plaćanje dužnika, igrača.“
Ko je najzaslužniji za deblokadu računa?
„ Mi smo Crvena zvezda i Crvena zvezda je najzaslužnija. Tako treba da bude i neka tako bude.“
Nenad Peruničić?
„ Ne želim ja da stavljam ni sebe, ni bilo koga u prvi plan. Ne bih sebi davao na značaju. Nije Zvezda jedan čovek i nikad neće biti. To je veliki klub i uprkos svemu će biti i ostati veliki klub, uvek. Mi smo tu da održimo veliku instituciju.“
Kakva je situacija sa igračkim kadrom, timom?
„ U principu, glavna osnova, glavni igrači i mladi reprezentativci će se zadržati. Oni koji definitivno ne mogu da izdrže pritisak igranja u Zvezdi i oni koji su imali malu minutažu će morati da potraže drugu sredinu. Ta mesta ćemo popuniti sa igračima koji će moći da nam više pomognu. Ja sam forsirao puno igrača iz omladinske škole i neko može da se nosi sa tim, neko ne može. Ja bih voleo da dovedem dva, tri iskusnija igrača koji će nam pomoći i pomoći mlađima, Šotiću i Brajoviću, npr. Dok su bili iskusniji u timu, oni su bili opušteniji i konstantiji u igri, kada su iskusniji otišli iz kluba, na njih je pao ogroman pritisak.“
Da li možda imamo još neko ime iz omladinske škole koje će u sledećoj sezoni iskočiti u prvi plan?
„ Nemamo, trenutno nemamo. Iz drugog tima neću nikoga priključivati, pratio sam ih i nije to nešto što nama treba. Generacija ’97 koja je najdominantnija, koja obećava, to su momci koji su pomogli i napravili akciju za svog druga, su još uvek premladi i oni će prvo biti u drugom timu, kasnije ćemo videti i za prvi tim. Naravno, ako se izbore i potvrde svoj talenat.“
Odlasci?
„
Zanimljivo je da u svom ovom haosu još uvek nismo dobili nijedan zahtev za ispisnicu. Tibor Ivanišević, golman, ima otvorenu ponudu iz Mađarske. On ima 23 godine i možda ne bi bilo loše za njega da promeni sredinu. Najkonkretnije ponude imamo za Voju Brajovića. Imamo ponude od tri kluba iz tri različite zemlje. Ja, mimo njegove volje, neću ništa raditi. On je meni jako prirastao za srce, divno je dete. Roditelji treba da budu jako ponosni na njega. Ja na njega gledam kao na rođeno dete. On je neko ko ima mogućnosti da napravi ozbiljnu karijeru.“
Proteklih dana je tetovaža Brajovića posvećena vama bila tema dana. Divan gest.
„ Ja sam iskreno bio zatečen. Ganuo me je njegov gest naravno, nisam očekivao tako nešto. To je nešto što je nesvakidašnje. Mogao je da uradi nešto i diskretnije, manje upadljivo, ali dobro. Divan gest. Ja na njega gledam kao na sina, i ima tu još momaka koju gledam kao svoju decu i savetujem. Možda sam u prethodnih par meseci malo bio grublji prema svima. Kada su padali, pokušavao sam da ih dignem na svaki način. Čak i kritikama. Nekad sam i preterivao, ali sam i taj poslednji atom snage izvukao iz njih da bi ostali u ligi.“
Da li ste vi imali ponude? Često se provlačilo kroz medije da ste se već dogovorili sa Vojvodinom, Koprom.. Vi ste u celoj situaciji najviše i rizikovali, najviše dali, uložili…
„ Imao sam ponuda, imao sam nekih finih stvari vezanih za odlazak. Ali, ostajem. Uložio sam sebe u klub i spas za opstanak. Druga stvar, da je klub imao predsednika i upravni odbor, možda bih neke stvari drugačije gledao. Ja imam familiju, dva sina i moram da razmišljam o njima i nekim mogućnostima. Opet, nikako nisam želeo da ostavim samu ženu u klubu, sekretaricu, ove momke. Ne bi bilo ni ljudski sa moje strane, ni džentlmenski. Ja nisam neko ko ostavlja na cedilu, tako da sam odlučio da ostanem i da probamo da stavimo klub na noge.“
Vi ste bili i predsednik i direktor, upravni odbor, trener. Gde je nastao problem?
„ Problem je jer pre 4,5 godina nismo jasno postavili neke stvari i to nam se obilo o glavu. Zato što nismo funkcionisali sa svojim obavezama i mešali smo privatno sa poslovnim i to nije dobro. Pogotovo, ako se sa nekim znaš jako dugo. Krivica je na svima nama. Ja neću upirati prstom u bilo koga. Ja sam deo toga i krivica je i moja. Ali, nije Zvezda kriva što mi nismo postavili neke stvari kako treba. Nisam želeo da napustim klub jer su se igrači vezali za mene, za klub, ja za njih. Zvezda nije jedan čovek i to tako ne sme da se radi. Ja nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da osnova reprezentacije u poslednje dve decenije, a to su igrači Zvezde, pričam sasvim realno, sada nema nijednog igrača. Najhitnije je nam je da napravimo skupštinu, pa upravni odbor.„
2008. godine kada ste se vratili u klub, rekli ste da želite da napravite nešto veliko od kluba.
„Mi smo bili na dobrom putu da napravimo nešto veliko. Jer, one godine kada sam ja otišao, kada samo uzeli titulu, to je bila moja velika želja da sa Zvezdom uzmem titulu, otišao sam u Podgoricu i kada sam se vratio mi smo bili na putu kojim smo trebali da idemo. Imali smo sasvim korektan budžet, finu ekipu, nije bilo dugovanja. Neke dve plate, što je u Srbiji normalno. Međutim, sledeće godine su porasli apetiti, otišlo se u dubiozu. Onda sledeće godine kada je bila SEHA liga, kada nas je savez praktično ostavio na cedilu. Zvezda i Metaloplastika, dve institucije, su ostavljeni da igraju 65, 70 utakmica godišnje.“
Gde i kada je tačno nastao problem u klubu?
„ 2010. godine. Nerealne plate, nerealan novac koji je nuđen igračima, a nismo imali dovoljno pokrića da ispratimo. Imali smo potpisane donacije i ugovore koje, nažalost, niko nije ispoštovao. Nije bilo uplaćivano. Tako da smo svake godine ostavljani uskraćeni za 70,80.000 evra.“
Javnost nije bila toliko upoznata sa tom situacijom koje dovodio igrače, čija je to bila ingerencija, koje napravio dugovanja…
„ Najlakše je upirati prstom. Ja snosim svoju odgovornost, ne bežim od toga, nikad to nisam radio. Neću da se ograđujem od nekih stvari. Nešto sam mogao da sprečim, ali nisam jer sam lojalan, jer sam prijatelj. Neke sam stvari sprečio. Dosta toga se obilo o glavu i klubu i meni. Neću o tome sad, ja ne želim nikog da pljujem. Najvažnije je da vratimo sada dugovanja, dobijemo licencu i krenemo napred.“
Vi ste jedini koji je i ostao u klubu.
„ Na prve probleme su ljudi odlazili, tako je kod nas u sportu, ne samo u rukometu. Ja sam navikao u životu da se borim. Da se borim sa problemima i to mi daje neki adrenalin i motiv. Najlakše je bilo pasti i predati se. Meni je to dalo snagu. Navikao sam da se probijam i borim sam. U neku ruku mi je bio i gušt, kada te svi otpisuju i prežaljuju da ti kažeš „ E, pa ne može. Neće moći!“. Malo puta sam se u životu pomirio sa nekim stvarima. Da ne ponavljam, Zvezda je nešto posebno, veliko, divno i ja je gledam malo drugačije možda, nego ostali. To je klinačka ljubav. Ja sam u ovom klubu stvorio ime. I bez obzira na to, ovaj klub je mnogo više i zaslužuje mnogo više. Iz njega su proistekli najbolji igrači na svetu, najveći broj reprezentativaca, trofeja, svega. Tradicija i veličina.“
Kako ocenjujete situaciju u rukometu, u Srbiji? Obzirom da su bodovi oduzimani samo Crvenoj zvezdi, a nije jedina bila u dugovanjima.
„ Nažalost, zato je stanje takvo kakvo jeste. Zato nam je rukomet tu gde jeste, zbog takvih stvari. Ja sam uvek za pošten odnos. Ako sam rezultatski zaslužio 9.mesto, ja neću kupiti da budem treći. Ja sam takav, naučen sam da budem pravi sportista. Da poštujem i da budem poštovan. U vremenu jednog viteštva Zvezde i Partizana. Činjenica je da je bila jedna velika, zla namera da Zvezda ne postoji. To je činjenica i ne može niko drugačije da me ubedi.“
Reprezentacija. Posle uspeha na EP u Srbiji, stvari su opet na starom.
„ Pa, sve ti je odraz same lige. U moje vreme gro reprezentacije su činili igrali Zvezde, Partizana, Proletera.. u principu Zvezda i Partizan su imali 80% igrača, govorimo o toj snazi. Sad su ovi momci iz Partizana priključeni. Definitivno, nemamo dobru osnovu u domaćoj ligi.“
U sledećoj sezoni, učesnici SEHA lige Vojvodina i Partizan će se priključiti u drugom delu sezone.
„ Ja nemam ništa protiv toga i to je u redu. Ali, tako je trebalo da bude i pre dve godine. Zvezda i Metaloplastika se ostavljaju sami, igraju neverovatan broj utakmica. Mi gubimo i prvenstvo i SEHA ligu jer igramo od subote do ponedeljka, u sedam dana, četiri utakmice! To je nenormalno. Nije bilo moguće izvesti da održavaš jedan nivo forme, gde su povređeni igrači, preskupi igrači koji nisu dali nikakav doprinos klubu.“
Glavni motiv vašeg povratka u Srbiju i Crvenu zvezdu? Mogli ste da ostanete u Nemačkoj i Španiji, vi ste se vratili.
„ Bilo je dana kada sam pomislio zašto mi je ovo trebalo. Jer ja nisam sam, imam familiju, dvoje dece i mogao sam njima mnogo da olakšam. Ali sam hteo da se vratim u svoju zemlju. Ja imam nemački pasoš i ja sam neko kome je dat nemački pasoš da bi mogao da igra za nemačku reprezentaciju. Mogao sam sebi da olakšam i obezbedim život. I sebi i familiji. Ali sam igrao za svoju zemlju jer je volim. I vratio sam jer mi je bio gušt i velika želja da karijeru završim u klubu koji volim, Zvezdi. Klub koji me je napravio Nenadom Peruničićem i to neću nikad da zaboravim. Drugo, hteo sam polako i decu da dovedem, da odrastaju u svojoj zemlji. Mnogo sam puta pomislio zbog njih šta mi treba ovo, ne zbog sebe. Ovde je haos. Takođe, želja mi je bila da vidim prepun Pionir, Pionir iz ’95-96. godine kada je Zvezda igrala protiv najvećih ekipa, a Pionir bio krcat Delijama, 7,8.000 ljudi. To su nezaboravne slike. To me je vuklo.“
Koliko smo daleko od toga? I šta je potrebno da se vratimo tome?
„ Pa, znaš kako, u ovom haosu imamo dobru osnovu. Ljudi nisu videli dovoljno dobrih stvari zbog problema. Mi smo imali prošle godine najbolju omladinsku školu u Srbiji. Imamo divnu decu, imamo divne trenere. Ja sam sa njima razgovarao i učio ih da prvo od njih prave ljude, decu koja će da uživaju, da sa osmehom dolaze na trening, a ne vojničku disciplinu. Deca moraju biti deca. Oni imaju ljudske kvalitete i to je ono što sam ja forsirao i pravio u prvom timu. To je ta dobra osnova koju Zvezda ima. Stalno klinci pristižu. Ne komercijala, nego kvalitet. Ja neću da pravim dil sa pedeset klubova, da bih imao hiljadu igrača Zvezdinih. Jedinu saradnju koju imamo je sa RK „Voždovac“, zato što mislim da Voždovac forsira te stvari koje ja volim, hoću i mislim da su potrebne Zvezdi. To je ta dobra osnova. Treba ti malo ljudi i malo finansija. Napravili smo dobar sistem u prvom timu, što je najvažnije – igrača, lojalnosti, poštovanja, što ti daje rezultat. Možeš ti da imaš najbolju ekipu na svetu, ako pet igrača ne može očima da se vidi, to je potop. Naša snaga je bila atmosfera u svlačionici, pošten odnos, poverenje između svih nas, mene i igrača. Ja se nikada prema njima nisam postavio kao Nenad Peruničić. Već, pre svega, kao njihov prijatelj koji im želi dobro, da bi kasnije napravili nešto u svom životu.“
Da li ima u našoj omladinskoj školi neki novi Nenad Peruničić?
„ Pa, iskreno, mislim da mali Leovac, 1997.godište, ima ogroman potencijal, govorimo o mojoj poziciji. On je neko ko je veliki potencijal. Očekujem i od malog Stošljevića ove godine da pokaže veliki talenat, jer je praktično celu prošlu pauzirao zbog mononukleoze, jer mislim da ga ima.“
Ono što je najzanimljije i sjajna stvar je, i pored cele ove situacije, da se javljaju klinci iz cele Srbije, hoće da dođu u Zvezdu… enormno je interesovanje.
„ To je neverovatno, ja baš kad pričam sa prijateljima kažem da ne znam šta bi bilo da je klub na zdravim nogama i sa zdravim budžetom. Toliko je igrača zvalo da dođe na probu, da pogleda, vidi. To je ono što je bitno, što sam pričao, ta osnova škole. To je zdrava osnova svakog kluba. Naša deca i naravno potpomognuti sa starijim i iskusnijim. U svakoj ekipi moraš da imaš par starijih i iskusnijih igrača, ne možeš samo da imaš talentovanu decu. Talenat i mladost je nešto što ti daje vetar u leđa, a iskustvo je nešto što ti daje kontrolu na utakmici.“
Kakav je odnos SD prema rukometnom klubu?
„ Pera Škundrić je neko ko se najviše posvetio fudbalu. Ja njega izuzetno poštujem kao intelektualca i voleo bih da smo jednom seli i razgovarali. On je bio u UO Zvezde i pre dve decenije. Zbog svog haosa koji vuče fudbal, ljudi su zanemarili druge sportove, da ne kažem manje sportove. Fudbal je motor svega, ja obožavam fudbal i skoro svaku utakmicu sam na „Marakani“. Ali, to je tako. Mislim da smo mogli i drugačije da spasimo jedan kolektiv koji je u jednom trenutku jedini donosio titule Zvezdi, koji je jedan od najuspešnijih, a ne neki tamo Š sport.“
Rukomet je uz vaterpolo, jedan od najuspešnijih državnih sportova.
„ Ovo što su uradili u ove tri godine momci u vaterpolu je svemirski uspeh. Pre toga dvadeset godina nismo imali trofej, vaterpolo klub je bio u zapećku. Ja sam presrećan zbog njih, oni su moji prijatelji. Oni su svo vreme znali šta hoće, napravili su dobru priču. Ko je očekivao da ćemo u trećoj godini biti prvaci Evrope? To je divno, sve se poklopilo.“
Kada smo kod svemirskih uspeha i svemira, u medijima se proteklih dana vratio vaš nadimak – „Terminator“. Kako ste dobili taj nadimak, Srđa Knežević vas je prvi prozvao Terminator.
„ Srđan Knežević je neko koga sam ja mnogo voleo. Neko ko je pratio nas, reprezentaciju i jedan od retkih ko je bio pravi rukometni, sportski komentator. Ja sam njega obožavao. On je preuzeo taj nadimak od španskih kolega. To je bilo tih godina kada sam radio stvari koje dotad nisu bile normalne – golovi sa centra, piruete koje sam izvodio, ali sa 24 godine, nebo nije granica. Željan si svega, ja sam neko ko je bio fanatik. Terminatora u rukometu imaš puno.“
Možda, ali samo je jedan naš Terminator. Pravi.
„ Zanimljiv nadimak.“, uz osmeh kaže Perun.
Koliko vam je pomoglo to što ste Nenad Peruničić ili odmoglo? Savez nije imao odnos kakav treba da ima prema najvećoj legendi.
„ U Srbiji? Mi smo definitivno izgubili puno vrednosti. Poštovanja, nečega na šta sam ja navikao. Ja mogu da sedim sa bilo kim. Nikad u životu nisam gledao ljude prema pozicijama i parama. Već kakav si čovek ili nisi čovek, da li mi prijaš ili ne. Da li me poštuješ ili ne poštuješ. Ja sam tako naučen, tako sam odrastao. Ovde kod nas, u Srbiji, se mnogo stvari izgubilo. Mi smo ponosan narod, držimo do sebe i svojih principa, ali to se izgubilo. Ovde je najveći gušt da nekoga ispljuješ po internet stranicama, za koje ne znam ni kako funkcionišu, niti me interesuje. Ljudi žive da obezvrede nekog, jednostavno smo takvi. Ja sam hiljadu puta rekao da ne poštujemo vrhunske sportiste. Kada sam video kako se druge zemlje ophode prema svojim najvećim sportistama i legendama, praktično im obezbeđuju sve. Posle završetka karijere se brinu o njima, nude najbolje pozicije, žive za njih, poštuju. Ovde ti je najveća snaga dok si aktivan, a posle te dohvate neki ljudi koji smatraju da su Bogom dani, a dalje od svog ćoška nisu otišli.“
Da se podsetimo i igračke karijere. Impresivna, velika karijera jednog od najvećih. Crvena zvezda, pa PSŽ, Bidasoa, Kil, Barselona, Pik Seged, Flensburg.. da li ste možda vi sami birali klubove u kojima želite da igrate, karijeru?
„
Da li sam birao? Jesam. Ceo život sam birao klubove u kojima želim da budem. Bilo je klubova koji su mi davali mnogo bolje ugovore i uslove. Barselona mi je ponudila ugovor na 8 godina, ja nisam hteo. Ja sam u životu tri puta odbijao Barselonu, ne zato da bih pokazao kako mogu da odbijem Barselonu i jer sam Nenad Peruničić pa mogu da odbijem, nego jednostavno sam osećao da nije to sredina gde ću biti ja. Ja jesam teška osoba u nekim stvarima, ja sam Bik i težak sam sam sebi ponekad. Moj karakter je bio težak za trenere i ja to ne krijem, ali sam uvek bio ispravan i pošten, bez ikakvog foliranja i najiskrenije. Imao sam puno problema u karijeri sa trenerima, pogotovo u reprezentaciji, jer su hteli da grade autoritet na meni a nije bilo nikakve potrebe. Ja sam se uvek spuštao na nivo svojih saigrača i bio jedan od njih. Sebe nisam dovodio kao zvezdu i uvek sam bio maksimalan na treningu i na utakmicama, koliko je u tom trenutku bio moj maksimum, a najveći problem je bio što sam na najveći broj velikih utakmica i prvenstava dolazio povređen. Takav sam bio maler da se povredim u toku samog takmičenja ili pre, toliko mi se nije dalo. Ali sam uvek dolazio i odazivao se pozivu. Koliko sam uspeha imao na klupskom nivou, toliko me na reprezentativnom sprečilo da osvajamo više medalja.“
Upravo su vam taj odnos sa trenerima stavljali na teret i pripisivali karakteru.
„ Jesu, zato što sam ja neko ko drži do sebe. Principijelan. Jednostavno sam takav. Nisam dao da mi se neke stvari ubacuju koje su bile nepotrebne i to me je jako iritiralo. Ako uvek sa velikom željom dolaziš u reprezentaciju.. ja sam uvek bio jedan od svih, ne sam. Možda mi je to i bila najveća greška. Da sam se drugačije postavio možda bi bilo bolje i za mene i za reprezentaciju. Ja sam sa 16 godina otišao od kuće, iz Pljevalja., gde moj otac i dan danas nešto znači. Sam, niko mi u životu nije pomogao. Bilo je trenutaka kada nisam imao za žvaku, kao što se dešavalo mojim klincima, pa sam im davao svoje primere. Nisam davao na sebe, jer sam znao da sam uvek u tom odnosu pošten.“
U kom klubu je Nenad Peruničić bio Nenad Peruničić?
„ Znaš kako, bio sam u svim klubovima manje više. Ali, Bidasoa najviše. To podneblje Baskijsko, oni su nama jako slični karakterom. Baskijci su jako ponosni, to je meni kao druga kuća. Oni su mene doživljavali kao božanstvo. Prošle godine sam bio tamo, posle deset godina i dočekali su me transparentom „ Dobrodošao kući!“. To su emocije koje ne možeš da sakriješ, zaustaviš. Bilo mi je mnogo drago. Osvojio sam i Kup Šampiona, i ta emocija nije nigde bila tako ugrađena kao u Bidasoi i da nisu finansijski pukli, verovatno nikad ne bi otišao odatle. Ni u Kil, ni u Barselonu, bilo koji najbolji klub na svetu.“
Mnogo ste poštovaniji u Evropi, nego u Srbiji.
„
To je ono što sam pričao. Nisam jedini, postoji mnogo vrhunskih sportista koji su doživljavali neprijatnosti. Ljudi su ovde, posle svog ovog haosa isfrustrirani i nezadovoljni sami sobom. Kada vide da nešto neko ima, onda je to tako. Meni je žao, zato što volim ovu zemlju i u Beogradu sam više proveo nego u rodnim Pljevljima i znam da sam uvek davao maksimum za reprezentaciju.“
Često vas možemo videti na utakmicama na „Marakani“, Pioniru, Tašmajdanu. Fudbalu, košarci, vaterpolu…
„ Zvezda je nešto posebno. Zvezdu nikada nisam stavljao sa drugim klubovima. Nije ono geslo bezveze, „Zvezda je život, sve drugo su sitnice.“. Nije to džaba. To je klinačka ljubav. Ja sam ’77. godine, prvi put bio na Severu. “
Šta možemo očekivati od našeg rukometnog kluba sledeće sezone, posle svega što smo doživeli i proživeli?
„
Stabilizaciju, to je najbitnije. Ne možeš ti da kupuješ igrače ako nemaš pokrića. Imamo veliki problem, nemamo normalan budžet jer imamo dugovanja za vratom, koja moramo da vratimo da bi krenuli zdravim putem. Moramo da oformimo konkurentnu ekipu, ne šampionsku po svaku cenu. Ja to neću tako. Možemo mi da pričamo one tamo godine, pa da kažemo „ok, sada je sve sem šampionske titule loše“, to je ok. Sada ne. Ja se nikada nisam svoje odgovornosti plašio. Bitno je da sada budemo dobra ekipa i sa redovnim primanjima, koliko god možemo, koliko toliko.“
Koliko je to stabilno?
„ Fina je priča, ima tu sponzora koji će nam se priključiti, moramo da napravimo UO, pa ćemo videti.“
Da li ćemo doživljavati ono što smo proživeli prošle sezone, onakav odnos?
„ Ja mislim da to ne bih preživeo. To utiče na psihu. Više vodiš računa o nekim drugim stvarima, nego o samom terenu i pripremi utakmica. „
Da li se javlja neko od bivših Zvezdinih igrača da pita za klub, stanje, da pomogne? Dragan Škrbić, Petrić..
„ Iskreno, ovi aktuelni reprezentativci su izrazili želju da budu tu, da pomognu ako mogu. Mislim, pre svega, na Nikolu Manojlovića, Petra Nenadića, Rastka Stojkovića… ja sam uvek za Zvezdine momke. Škrbić je u Španiji, Petrić ostaje u Vardaru, u Makedoniji.“
Pre kraja, dok smo još kod reprezentacije, da se podsetimo SP 1999. I dalje se smatra za najveći uspeh.
„ SP ’99, ta medalja osvojena je kao zlatna. Funkcionisali smo u nekim uslovima… bombardovanje, pripremali smo se u jednom malom gradu u Grčkoj, u studentskom domu sa jednim konobarom i jednim kuvarom, bez ijedne prijateljske utakmice, jer niko nije hteo da igra sa nama. Ta bronza bi u normalnim uslovima bila zlato. Nas su uvek pratile te neke nenormalne stvari, problemi, smene selektora…“
Danas i dalje postoje oni koji odbijaju da igraju za reprezentaciju.
„
Ima ih, ima i onih koji uzimaju pasoše drugih zemalja da bi nastupali za njih. To je ona pripadnost o kojoj ja govorim. Ja ću da pričam o mojoj generaciji – ja iman nemački pasoš, Neđo Jovanović ima nemački pasoš, Škrbić španski, Perić slovenački, svi smo mi mogli da igramo za te zemlje, ali smo igrali za svoju.„
Za kraj, veliko hvala na izdvojenom vremenu i razgovoru. Poruka za navijače.
„ Da nas malo više podrže ove godine kod kuće. Na strani uvek imamo veliku podršku. Ne uvek, koliko njima vreme dozvoljava, a nama to mnogo znači. Momcima daje krila, videli ste na meču protiv Crvenke. Znam da je tu i fudbal, košarka, vaterpolo i sve, ali bih voleo da ih vidim i u „Šumicama“, na većem broju utakmica. To bi nam mnogo značilo.“
Svi oni koji se busaju u grudi „zvezdaštvom“ i prvi su da obuku dres na humanitarnim akcijama, kada ih kamere snimaju, a kriju se i beže kada ih pozovemo, ugledajte se na istinskog i pravog Zvezdaša, Nenada Peruničića. I u trenutku kada klub stoji na ivici postojanja, u najkritičnijim trenutcima, kada UO ne postoji, a on je i trener i direktor i predsednik, Nenad Peruničić i RK Crvena zvezda su učestvovali u brojnim humanitarnim akcijama za koje mnogi ne znaju, ali znaju oni kojima je najpotrebnije. A o tome nema ni potrebe da pričamo. To znači biti čovek. Da daš i hoćeš i kada nemaš. I oni oblače dresove i kada ih kamere ne snimaju i zajedno se, do poslednje kapi, bore za sveti dres. Ali, nisu sami. Idemo zajedno.
Crvena zvezda jeste velika, najveća i jeste velika i vredi onoliko koliko vrede njeni navijači – Robert Prosinečki, Dejan Stanković, Viktor Jelenić, Nenad Peruničić… Mnogo vredi.
Niko Zvezdo nema to što imaš ti. Predsednik, direktor, UO. Legenda. Trener RK Crvena zvezda, Terminator, gorostas u svakom smislu. Nenad Peruničić. Uživajte!
http://www.mojacrvenazvezda.net/64911/2 ... map=%5B%5D" onclick="window.open(this.href);return false;